Monthly Archive 29 Novembra, 2020

ByAdmin

ŠTA JE UGLJENIČNI OTISAK?

Ugljenični otisak je merilo emisija gasova sa efektom staklene bašte svakog od nas. Ovaj termin u praksu prva je uvela i promovisala (nećete verovati!) naftna kompanija British Petroleum. Još davne 2004. godine, oni su u jednoj svojoj kampanji promovisali „kalkulator ugljeničnog otiska”, kojim, pored njih, svako od nas može da izračuna kolike su naše emisije štetnih gasova na osnovu naših životnih navika. Šta je ugljenični otisak i kako se može izračunati – pojasnila je Ivana Putnik iz Centra za cirkularnu ekonomiju Privredne komore Srbije na ovogodišnjem Climathon Belgrade.

KO SU NAJVEĆI EMITERI ŠTETNIH GASOVA?

„Pomoću kalkulatora svaki pojedinac može da izračuna koliko on, na osnovu ličnih navika, emituje gasova sa efektom staklene bašte. To je veoma važno, jer ukoliko svako od nas zna koliko njegove navike utiču na klimatske promene, mogao bi da te navike promeni, čime bi smanjio svoje emisije i ublažio klimatske promene. Inače, ovo računanje ugljeničnog otiska pokrenula je druga po veličini naftna kompanija na svetu, koja poseduje oko 19.000 pumpi. Time je zapravo htela da skrene pažnju koliko pojedinac doprinosi u emisiji štetnih gasova. Istina je da i pojedinac doprinosi, ali da naftne kompanije to čine mnogo više! Istraživaja pokazuju da je 100 najvećih naftnih kompanija na svetu zaslužno za oko 70 posto svih svetskih emisija gasova sa efektom staklene bašte. Pojedinac učestvuje ali ne kao naftne kompanije, ali to nije razlog da prestanemo da mislimo i mi pojedinci kako nekim svojim navikama možemo da utičemo na klimatske promene“, istakla je Ivana Putnik iz Centra za cirkularnu ekonomiju Privredne komore Srbije.

KAKO SE RAČUNA?

Prema njenim navodima, zahvaljujući pandemiji i karantinu koji je bio u većini zemalja, u aprilu je izmereno da su emisije štetnih gasova smanjene za 17 posto, što je manje skoro za petinu. Ovo ukazuje na to da su neophodne drastične promene navika kod velikog broja ljudi. S obzirom na to da smo svesni da i mi kao pojedinci imamo uticaj na klimatske promene, a kako bismo saznali koliko emitujemo gasova sa efektom staklene bašte najbolje bi bilo da svako od nas proveri kolike su njegove emisije štetnih gasova na godišnjem nivou.

Zahvaljujući super kalkulatoru ugljeničnog otiska, svako od nas može da izračuna lične emisije, potrebno je da se registrujete i ulogujete, a potom unesete podatke o svojim navikama u svom domaćinstvu. Na prvom mestu je energija – koliko električne enrgije koristite i za šta, koje vrste energenata koristite, potom unosite podatke o prevozu, o navikama koje se tiču kupovine hrane, garderobe, tehničkih uređaja, rekreacije…

Dakle, odgovarajući na pitanja na linku: http://www.footprintcalculator.org/ brzo i jednostavno možete da izračunate koliki ekološki otisak „utiskujete“ svojim svakodnevnim navikama – od prevoza koji koristite, preko tipa stambene jedinice u kojoj živite, do količine mesa koju jedete.

Stoga, naš ugljenični otisak je suma svih emisija ugljen-dioksida i njegovih ekvivalenata koje izazivamo svojim aktivnostima u određenom vremenskom periodu. Njegova merna jedinica je globalni hektar (gha). Uz trenutne kapacitete, „budžet“ naše planete za jednu osobu iznosi 1,7 gha. Najčešći vremenski period za koji se izračunava karbonski otisak je jedna godina.

VRSTE OTISKA

Primarni otisak je količina direktnih GHG emisija koje oslobađamo sagorevanjem fosilnih goriva, uključujući energiju koju koristimo u domaćinstvu i gorivo koje potrošimo za saobraćaj (npr. prevoz automobilom ili avionom). Ovo je otisak na koji možemo da imamo direktan uticaj
Sekundarni otisak je količina indirektnih GHG emisija koje su povezane sa čitavim ciklusom proizvodnje i transporta svih proizvoda koje koristimo.

Tekst: Maja Pavlica
Foto: GettyImages

* Tekst je nastao u okviru projekta „Klimatske promene: Suočavanje sa stvarnošću“, koji je realizovan uz podršku Ministarstva zaštite životne sredine. Stavovi izneti u podržanom projektu nužno ne izražavaju stavove Ministarstva zaštite životne sredine.

ByAdmin

CLIMATHON BELGRADE

Climathon, kolektivna klimatska akcija, koja se organizuje u više od 145 gradova u 55 zemalja, biće održana 28. i 29. novembra — ove godine u onlajn izdanju.

Poziv za učesnike i posmatrače

Događaj je otvoren za sve timove i pojedince — aktiviste, preduzetnike, startape, biznis lidere ili kreatore politika — bez obzira na nivo znanja.

Timovi će rešavati izazov Beograda pod nazivom „Izletnički otpad”. Pandemija je povećala broj letovanja unutar granica Srbije, što je rezultiralo većom količinom otpada koji se ostavlja u prirodi. Ovo ukazuje na neophodnost daljeg podizanja svesti o uticaju i odgovornosti koju građani treba da imaju prema najbližem okruženju, što je prvi korak u shvatanju složenijih antropogenih uticaja na klimu. Zato se postavlja pitanje: „Kako tehnologija može da nam pomogne u promeni (ne)ekoloških navika i u zaštiti životne sredine?”

Osim besplatnog učešća i prilike da njihova ideja promeni grad, učesnici mogu da očekuju i sertifikate, umrežavanje, radionice, predavanja, akademsku i medijsku podršku za njihove ideje, razvijanje kolektivne inovativnosti i kreativnosti, kao i učenje o održivom razvoju kroz forum Remaking Tesla.

Učesnici mogu da se registruju preko linka, a oni koji ne žele da aktivno učestvuju kao takmičari, već da samo posmatraju događaj, mogu da se prijave.
👉 https://bit.ly/climbg20

Primeri tema od značaja

tehnologije za rešavanje pomenutog i sličnih izazova, State of the Art,
primeri ITehnologija i inovacija za — društveno dobro,
GreenTech,
RRI (responsible research and innovation) praksa
podizanje svesti, motivacija, mobilizacija građana
crowdsourced pristupi
kreiranje i rast onlajn zajednice;
kreiranje UX persona, tipova ličnosti s kojima proizvod (aplikacija, rešenje) komuniciraju;
i slično.

Budući da će događaj biti održan onlajn, učešće će biti „olakšano” kroz slanje snimka predavanja ili onlajn razgovor sa timovima.

Ovogodišnji Climathon se organizuje online, u saradnji sa Sekretarijatom za zaštitu životne sredine, Privrednom komorom Srbije, Studentskom unijom Srbije, i drugim partnerima.

Tekst i foto: Climathon

ByAdmin

KRUŽNA EKONOMIJA BIĆE KLJUČNA

Svake godine se sastaje Politički forum na visokom nivou o održivom razvoju, kako bi unapredio agendu Ujedinjenih nacija o održivom razvoju. Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP) vodi diskusiju o hitnim pitanjima životne sredine kroz pet pratećih događaja. Ovogodišnji program foruma za 2020. godinu u potpunosti je posvećen posledicama pandemije covid-19.

ISKUSTVA SA TERENA

Sporedni događaj, koji je organizovalo Partnerstvo za zelenu ekonomiju (Partnership for a Green Economy – PAGE), okupio je predstanike vodećih agencija Ujedinjenih nacija i nacionalnih ministarstava da procene napredak ka inkluzivnoj, održivoj budućnosti. Svi panelisti su se složili da je jedna od karakteristika, koja je bi pre svega dovela do poboljšanja PAGE-a i bila presudna za dalje napredovanje je – partnerstvo.

Asad Nakvi, šef Sekretarijata za PAGE, izjavio je da su strane ambiciozne da „idu daleko, brzo i zajedno”. U pozadini pandemije koja besni nesmanjenim intenzitetom, ta ambicija će sigurno biti testirana.

Generalni direktor Međunarodne organizacije rada (ILO) Gui Rider naglasio je da su stranke na PAGE-u „spremne na akciju” kako ne bi izgubile dobitak koji smo postigli u ovom trenutku bez presedana.

Zvaničnici iz Urugvaja, Švedske i Indonezije predstavili su svoja iskustva sa terena, gde je partnerstvo u akciji dovelo do vidljivog napretka. Omar Paganini, urugvajski ministar industrije, energetike i rudarstva, govorio je o uspehu svoje zemlje da obezbedi 98 % električne energije iz obnovljivih izvora, ali i o strahu od zaustavljenog napretka u uslovima ekonomske stagnacije i masovne nezaposlenosti. Za zemlju koja toliko zavisi od proizvodnje, kružna ekonomija biće ključna.

ZELENI RAST

Generalni direktor UNIDO (United Nations Industrial Development Organization – Organizacije Ujedinjenih nacija za industrijski razvoj) Li Ioung ponovio je imperativ da PAGE podrži ambiciozne modele kružne ekonomije i proizvodnju koja efikasno koristi resurse.

„Ova nova norma zahteva od nas da preispitamo način na koji proizvodimo i trošimo”, rekao je. „Zeleni rast postaće značajan pokretač zajedničkog oporavka.”

Iako je COVID-19, prema rečima izvršne direktorice UNEP-a Inger Andersen, „užasan poziv za buđenje”, svi moramo „sazvati našu kolektivnu volju” da obnovimo svoju ambiciju i posvećenost.

„Nije dovoljno zaštititi sopstvenu ekonomiju – potrebna nam je globalna solidarnost”, rekla je ona.

Izvršni direktor UNITAR-a (The United Nations Institute for Training and Research – Institut za obuku i istraživanje Organizacije ujedinjenih nacija) Nikhil Seth razbio je „mit” da je COVID-19 prepreka ambicijama. Umesto toga, rekao je, nesrazmerni efekti pandemije na marginalizovane zajednice pokazuju da su „principi na kojima su zasnovani ciljevi održivog razvoja vrlo zdravi. Covid-19 pojačava značaj pristupa zelene ekonomije, inkluzivnosti. Sada je potrebno partnerstvo više nego ikad.”

Nemački komesar za Agendu 2030, pri Saveznom ministarstvu za životnu sredinu, zaštitu prirode i nuklearnu bezbednost Stephan Contius složio se da svi imaju potrebu za partnerstvom i solidarnošću među državama.

„Saveti po meri koje PAGE pruža partnerskim zemljama su presudni”, naglasio je Contius. Ministar je najavio da će Nemačka sa šest miliona dolara pomoći u sledećoj fazi PAGE-a, dok je PAGE istovremeno pokrenuo svoju Strategiju za period od 2021. do 2030. za proširenje svojih napora u zelenoj ekonomiji.

Tekst: Marica Puškaš
Foto: PCB-Tech / Pixabay

Za priređivanje tekst upotrebljeni podaci The Guardian, www.eea.europa.eu

NAPOMENA

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Zelenim informisanjem do zelene ekonomije“, koji je sufinansiran iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama na Konkursu za sufinansiranje projekata u 2020. godini.
Stavovi izneti u podržanom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.

ByAdmin

KRUŽNI SISTEM ZA SPAS PLANETE

Ideja da zemlje širom sveta idu u pravcu ekonomskog razvoja „punom parom“, forsirajući samo tu opciju, pri čemu stalno koriste prirodne resurse – razmišljanje je u jednom smeru, kako često kaže Ken Vebster (Ken Webster), vodeći stručnjak iz oblasti cirkularne ekonomije (CE) u svetu.

Problem u vezi s tim shvatanjem je što takav ekonomski razvoj i bogaćenje, potiče iz preostalih prirodnih rezervnih izvora, od mnogo jeftine energije, i od iskorišćenog zemljišta koje su moderni postupci industrijske poljoprivrede poprilično degradirali, pri čemu ništa nismo vratili zemljištu.

ŽIVOTNA SREDINA – REZERVOAR ZA OTPAD

Postavlja se pitanje, šta ako bismo posmatrali svet na drugačiji način, kako navodi Ken Vebster u jednom od svojih mnogobrojnih izlaganja na ovu temu.

Šta ako je svet više kao neka mašina, nešto poput metabolizma, da „teče“, i da je međusobno povezan, a pritom veoma kompleksan, i da su njegovi „ulazi“ i „izlazi“ kompatibilni i uravnoteženi, i da ako stalno „uzimaš“, da ćeš poremetiti balans? Čovečanstvo je na vrhuncu potrošačke groznice. Milioni proizvoda koje koristimo nas okružuju, i kada prestanemo da ih koristimo, mi ih odbacimo. Svi ti proizvodi bi zaista trebalo da budu dizajnirani prilikom svog nastanka na takav način da mogu odmah nakon prestanka korišćenja da se recikliraju, i koriste ponovo.

Oduvek je postojalo pitanje: Kako poboljšati kvalitet života? Čovečanstvo bi trebalo da dizajnira sistem u kome se sve proizvodne sirovine koriste na najpametniji način. Postoje principi koji to određuju. Ljudi poput Janine Benyus (Biomimikrija), William Mc Donough (Cradle to Cradle), Bill Mollison (Permakultura) i John Lyle (Regenerativni dizajn), ostavili su značajan trag na polju cirkulrne ekonomije u svetu, koja je počela da se unosi u zakonodavstva prvi put devedesetih godina prošlog veka. Prva država koja je uvela takav zakon bila je Nemačka (1996), a potom, Nemačku su sledili Japan (2000) i Kina (2003).

Reka Sava, foto: Miloš Ćirković

Danas, sve više zemalja svoje postojeće ekonomije transformišu u pravcu primena principa cirkularne ekonomije, nastojeći da tradicionalna ekonomija ne tretira više životnu sredinu kao rezervoar za otpad. Ideja cirkularne ekonomije potiče iz šezdesetih godina prošlog veka kada je planetu kao zatvoren kružni sistem, sa ograničenim kapacitetom asimilacije opisao Boulding.

OBRAZOVANJEM KROZ CE DO „NOVOG SVETA“

Po Vebsterovom mišljenju, čovečansto bi trebalo dugoročno da radi na tome da se stvaraju proizvodi koji će po svom dizajnu biti prepoznati kao nešto što na pozitivan način menja način poslovanja, a ne da se ima monopol nad nečim.

„Pritom, kada bismo imali školske sisteme koji bi počivali na tome da se razmišlja kako da od starih stvari napravimo nove, kako da recikliranjem materijala koristimo sisteme koji bi mogli da podmire plaćanje poreza, obezbeđuju nova radna mesta, i da ti sistemi odgovaraju vladama država širom sveta, to bi bio novi svet koji pokušavamo da stvorimo. A kako se to postiže? – Obrazovanjem“, konstatuje Vebster.

A obrazovnje u tom smeru je još uvek nedovoljno, a veoma je potrebno, smatra on, i još dodaje kako moramo imati više mogućnosti da razmišljamo u tom smeru, mnogo istraživačkih radova u timovima koji bi povezali sve ove korisne ciljeve zarad boljeg, zdravijeg i kvalitetnijeg života.

Proizvodni sistem ekonomskog razvoja u svetu zasnovan je na otpadu. Ogromna količina prirodnih resursa se koristi u procesu svih proizvodnih ciklusa. Rezultat svega ovoga je gotovo ista količina otpada koji se samo odlaže i taloži širom planete. To je sistem koji se u svim svetskim ekonomijama kreće u jednom smeru i jednom će, sasvim neizbežno, doći do svog maksimuma. Možda je to upravo sada?

Priredio: Miloš Ćirković
Foto: Pixabay

NAPOMENA

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Zelenim informisanjem do zelene ekonomije“, koji je sufinansiran iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama na Konkursu za sufinansiranje projekata u 2020. godini.
Stavovi izneti u podržanom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.

ByAdmin

OTPAD JE NEISKORIŠĆEN DRAGOCEN RESURS

Kada proizvodi i stvari postanu neupotrebljivi, i pre nego što počnu da postaju nagomilani otpad – cirkularna ili kružna ekonomija stupa na scenu. Upravo njen cilj je da održi vrednost proizvoda, materijala i resursa što je duže moguće, da ih ponovo vrati u proizvodni ciklus, istovremeno s ciljem da se što je moguće više smanji stvaranje otpada.

„PAMETNO“ DIZAJNIRANJE PROIZVODA

Plasticni otpad spreman za reciklazu

Izdvajanjem i prerađivanjem odbačenog materijala, životna sredina postaje manje zagađena. Proces cirkularne ekonomije trebalo bi da počne još u toku stvaranja životnog ciklusa svakog novog proizvoda, tako što bi se u startu velika pažnja posvetila „pametnom“ dizajniranju proizvoda i njegovih proizvodnih procesa koji ga stvaraju. Tako se postiže ušteda resursa, i time izbegava neefikasno upravljanje otpadom. Drugim rečima, „pametnim“ dizajniranjem novog proizvoda i njegovog proizvodnog ciklusa, dolazi se do njegove ponovne upotrebne vrednosti na kraju radnog veka uz minimalan novonastali otpad i uz stvaranje novih poslovnih mogućnosti.

ZACRTANE AGENDE

Koncept „uzmeš-stvoriš-odbaciš“ je odavno napušten kod mnogih razvijenih država u svetu, ali ogromni disbalans između razvijenih i nerazvijenih je i dalje prisutan.

Cirkularna ekonomija u svetu je odavno postala sastavni deo života svih razvijenih društava. Zacrtane agende na evropskom i svetskom nivou kroz tela EU i zajednice naroda, iz godine u godinu se ispunjavaju i na taj način uspostavljaju prekopotrebni standardi u ekonomiji i zaštiti životne sredine. Svest da imamo jednu planetu i ne baš neograničene prirodne resurse, pokrenula je odavno mnoge razvijene države da se rukovode principima cirkularne ekonomije. Implementirajući je u sve gde je to moguće, u sve privredne aktivnosti kojima nije glavni cilj beskonačna eksploatacija prirodnih resursa, uz gomilanje ogromnih količina otpada i narušavanja „zdravlja“ naše sada već prilično devastirane planete.

CE U SRBIJI

Kao tema, cirkularna ekonomija (CE) postaje značajna u Srbiji. Potreba za održivim razvojem, kao i obaveza u ispunjavanju svih standarda iz Poglavlja 27 o pristupnim pregovorima Srbije sa Evropskom unijom, vode je ka upoznavanju i primenjivanju kao poslovnog modela, koji predviđa najviši stepen iskorišćenja sirovinskih i energetskih resursa iz otpadnih tokova, efikasnog korišćenja energije, boljem načinu organizovanja poslovanja, uz minimalan negativan uticaj na životnu sredinu i klimatske promene.

Ministarstvo zaštite životne sredine je uz podršku UNDP projekta Platforma cirkularne ekonomije za održivi razvoj u Srbiji u aprilu 2020. godine, uradilo dokument pod nazivom Mapa puta za cirkularnu ekonomiju. Namena mu je da se industrija, upotrebom novih poslovnih, cirkularnih modela, podstakne na kreiranje novih radnih mesta uz povećanje tržišne proizvodnje uz inovativna, ekološki održiva rešenja za tržišta.

OTPAD – EKOLOŠKA BOMBA ILI POTENCIJALNI RESURSI?

Divlja deponija u Novom Sadu

Milioni krajnje iskorišćenih i odbačenih upotrebnih proizvoda, različitih po nameni, širom sveta, poput akumulatora za vozila drumskog, vodenog i avio saobraćaja, kojima je upotrebni vek završen, predstavljali bi, kao odbačeni, pravu zagađujuću ekološku bombu po životnu sredinu. Jednom proizvedeni, uz upotrebu prihvatljivih tehnologija, doneli bi profit svim privrednim subjektima koji su učestvovali u proizvodnji akumulatorskih komponenti, poput: olova (metalska industrija), sumporne kiseline (hemijska industrija), plastike (industrija za preradu plastičnih materija), i kartona (industrija za proizvodnju papira).

Ponovnom preradom (reciklažom) prikupljenih akumulatora, i svih njegovih sastavnih komponenti, uz minimalno zagađenje životne sredine (propisano izuzetno strogim standardima) dolazi se do polaznih „čistih“ sirovina od kojih se sastoji ovaj proizvod. Na ovaj način, novu, upotrebnu i tržišnu vrednost dobijaju poluge ̶  pretopljeno olovo, reciklirana plastika, ostaci sumporne kiseline koji se laboratorijski prerađuju pri čemu se dobija sirovina za industriju deterdženata i karton, koji je spreman za recikažu, pri čemu se ne eksploatišu novi prirodni resursi.

GESLO „PONOVO KORISTI“

Akumulator je tek samo jedan od proizvoda u širokoj upotrebi u Srbiji, i u svetu, koji se „ponovo koristi“. Mnogo je više drugih proizvoda u širokoj upotrebi za koje za sada nema „pametnih rešenja” po pitanju cirkularne ekonomije. Pitanje reciklaže tekstilnih materijala, na primer, po pisanju mnogih medija, i dalje je nedostižan san u Srbiji. Gomila odbačenih tekstilnih proizvoda se na žalost spaljuje, i time čini ogromna šteta, jer se zagađuje životna sredina i pokreće proizvodnja tekstila od novih sirovina. Nemogućnost sakupljanja otpadnih tekstilnih sirovina zbog neobezbeđene infrastukture, čini da ta sirovina koja predstavlja značajan izvor prihoda ostaje potpuno neiskorišćena. S druge strane, uzgoj pamuka na poljoprivrednim parcelama širom sveta karakterističan je po tome što je od svih zastupljenih poljoprivrednnih kultura u svetu, upravo on, usev, koji se tretira sa najviše pesticida tokom odgajanja.

Tekstil-teksas materijal za recikliranje

Po podacima sajta The World Counts, na godišnjem nivou, do sada je u svetu proizvedeno 23.365.000 tona pamuka, i ta količina se uvećava, iz sata u sat, pri čemu se za tu proizvodnju godišnje utroši na hemikalije, koje se koriste u tretiranju zasada, oko 3,3 milijardi dolara. Uticaj tih hemikalija po životnu sredinu i zdravlje ljudi je nesagledivo loš. Ti raznovrsni pesticidi su toliko opasni, da su svojevremeno bili zabranjeni pod sovjetskim režimom. Aldikarp je najčešće korišćen pesticid za pamuk. Po podacima sa ovog sajta, jedna kap Aldikarpa absorbovana pod kožu može da ubije odraslu osobu. Odeća koju svakodnevno nosimo, može da sadrži i do 8.000 hemikalija koje su korišćene za bojenje, obradu, štampu i završnu obradu tkanine. Činjenica je i da nam je pamuk i te kako potreban, ali je i činjenica da nemamo rešenje za recikliranje ove vredne sirovine. Mnogo neiskorišćenih i odbačenih resursa je oko nas, kojima ponekad „kumuje i sužena“ svest građana o zaštiti prirode (čast izuzecima!).

OSETIMO, ALI SLABO REAGUJEMO

Sava, Sremska Mitrovica, prolece 2018.

Izađemo li iz svoje zone komfora, videćemo i osetiti (ne samo putem medija) zagađene reke preplavljene plastičnim i drugim opasnim otpadom, vazduh „obogaćen“ štetnim česticama koje svakodnevno udišemo, koje, izmerene u mernim stanicama kao podaci, čine to da „ne silazimo“ sa svetskih rang-lista zagađenja, neverovatno gomilanje i stvaranje novih deponija od odbačenih upotrebnih proizvoda tamo gde im mesto nije, nedovoljno šumskih ekosistema ̶  proizvođača kiseonika i zaštitnika krvnih zrnaca, zagađenog poljoprivrednog zemljišta upotrebom mnogobrojnih pesticida, koji su verovali ili ne, zastupljeni i u proizvodima koje konzumiramo, i trenutno mnogo neiskorišćenih prilika i šansi za uspostavljanje novih zelenih ekonomija, a samim tim i zdravije životne sredine. Ko je „zaslužan” za propuštene šanse? Izgleda, nekako, svi mi pomalo!   

Tekst priredio i foto: Miloš Ćirković

NAPOMENA
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Zelenim informisanjem do zelene ekonomije“, koji je sufinansiran iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama na Konkursu za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja u 2020. godini.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.

ByAdmin

KLIMATSKE PROMENE I POLJOPRIVREDA


Stare knjige kažu da je Libija nekada bila žitnica Rimskog carstva. Isto tako je i Mesopotamija, između dve velike reke, bila plodna kolevka civilizacije… U jednom slobodnijem tumačenju, možemo reći da poljoprivreda predstavlja najzastupljeniji, najintenzivniji odnos čoveka i prirode, odnosno njegovog okruženja. Samim tim, kroz poljoprivredu se može jasno sagledati i uticaj ljudi na životnu sredinu.

KONVENCIONALNA POLJOPRIVREDA

Savremeni sistem poljoprivrede i industrije hrane, odnosno ono što još nazivamo `konvencionalna poljoprivreda`, u nekoj obrnutoj logici se sve više ubrzava. Obrađuju se veće parcele, efikasnost, prinosi i troškovi postaju optimum proizvodnje, a obradivo zemljište se širi na račun prirodnih ekosistema. Od 2000. godine do danas, zauzeto je još 1,9 miliona kvadratnih kilometara, što je otprilike površina tri Velike Britanije. To direktno znači nestanak staništa, narušavanje biodiverziteta, seču i gubitak šuma. Istovremeno, prema podacima Svetskog fonda za prirodu (WWF), 1,3 milijardi tona hrane se baci svake godine. Očigledno je da u globalnom prehrambenom sistemu nešto ne funkcioniše kako treba.

Procenjuje se da poljoprivredna proizvodnja i prehrambeni sistem uzrokuje oko četvrtinu emisija gasova sa efektom staklene bašte. Sve to nam ostavlja posledice koje teško možemo i sagledati, dok ostaje upitno i kako sve to zaustaviti i preduprediti u svoj svojoj kompleksnosti. Jer proizvodnja hrane i trasformacija poljoprivrede ide u korak sa istorijskim razvojem civilizacije i zahteva multidisciplinarni pristup.

Kada govorimo o poljoprivredi, možemo govoriti prvenstveno o kultivaciji, o prilagođavanju prirodnog okruženja sopstvenim potrebama. Ratarstvo, stočarsvo, šumarstvo i druge grane poljoprivrede su svakako značajne u svojim specifičnostima. Ali kada govorimo o intenzitetu uticaja koji čovek ima na životnu sredinu, onda razlikujemo tradicionalne oblike od konvencionalne poljoprivrede, koja u poslednjih stotinak godina zauzima posebno mesto. Ne moramo mnogo tragati za primerima, dovoljno je ostati u Vojvodini, gde su bioraznolikost vlažnih područja oko reka umnogome zamenila polja industrijskih žitarica.

POLJOPRIVREDA NA UŠTRB PRIRODNE SREDINE

Poljopriveda je deo velikih industrijskih sistema, a dobra i proizvodi su roba kojom se trguje. Uzgojena dobra postala su industrijska dobra, pa tek onda hrana. U ovim procesima bili smo i ostali deo sveta. Dakle, naš region nije izuzet niti iz procesa klimatskih promena koje su nastupile.

Negativni uticaj koji sistem proizvodnje hrane ima na životnu srednu možemo sumirati u nekoliko momenata. I tu ulazimo u začarani krug. Kako se planeta sve više zagreva, uslovi za proizvodnju hrane postaju otežani, što dovodi do daljeg proširenja poljoprivrednih površina na uštrb prirodne sredine, smanjenja prirodne raznolikosti i veće emisije gasova sa efektom staklene bašte. Konvencionalna poljoprivreda ima ogroman karbonski otisak, a emisiju stakleničkih gasova dodatno uvećava upotreba đubriva i pesticida. S druge strane, pozitivni potencijal poljoprivrede tek treba da dođe do izražaja. Zdravo tlo može da skladišti velike količine karbona, a razvijanje lokalnih i sezonskih prehrambenih sistema direktno smanjuje negativne efekte transporta i skladištenja.

Neophodna transformacija velikih poljoprivrednih sistema takođe podrazumeva multidisciplinarni pristup. Naivno je pretpostaviti da je za tako nešto dovoljna dobra namera i odluka. Procesi su usko vezani za ekonomske parametre. Tako na primer, Zajednička poljoprivredna politika Evropske unije nominalno uzima u razmatranje ovaj problem pa se dodatnim subvencijama pokušava ojačati i podstaknuti organska i zelena poljoprivreda. Ali pitanje je da li se to čini u dovoljnoj meri, kao i to da li će i kada u procese proizvodnje biti uračunati i troškovi potrošnje i iskorišćavanja prirodnog dobra i životne sredine.

Rasprave o rešenjima tek predstoje. Za promena socio-ekonomkih paradigmi, neophodan je društveni konsenzus koji će se ogledati u zajedničkim naporima. Ali do tada, pojedinačni pokušaji prave pionirske korake – u susret novim idejama.

PERMAKULTURA

Agroekološke prakse nisu dovoljno zastupljene. Premakultura je jedan od primera. To je praksa proizvodnje hrane u kojoj se u potpunosti uvažava briga za okolinu, ali ona iziskuje posvećenu radnu snagu i mikromenadžment, pa uglavnom ostaje na nivou pojedinačnog porodičnog gazdinstva. Upitno je kako bi permakultura postala sistem koji bi omogućio opskrbljivanje hranom i namirnicama veliki broj ljudi. Ipak, i takvi pokušaji postoje, a nadajmo se i slede u većem obimu.

Vredi istaći podatak da i sam način ishrane populacije, odnosno izbor hrane i namirnica može da pomogne u iznalaženju rešenja za očuvanje životne sredine. Naime, trenutno oko pedeset procenata plodne (vegetativne) površine planete koristi se za proizvodnju hrane. Od toga, oko trećina se koristi za proizvodnju žitarica za stočarstvo i tako je proizvodnja mesa jedan od glavnih uzroka nestanka šuma. Pri tom se u stočarstvu oslobađa metan, koji je kao staklenički gas 26 puta jači od ugljen-dioksida. Ovde na jasnom primeru možemo videti da je promena i nekih naših navika jedan od puteva ka rešenju.

Dalju perspektivu otvara i klimatski pametna poljoprivreda, agrotehnologije i visokoefikasna poljoprivreda.

Kako nahraniti svet, kako preduprediti nastupajuće suše i poplave i kako sačuvati zdravu prirodnu sredinu. Debata ostaje otvorena, a prilagođavanje poljoprivrede u dobu klimatskih promena jedna je od enigmi savremenog doba.

Tekst i foto: Mihajlo Vujasin

NAPOMENA
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Klimatske promene: Suočavanje sa stvarnošću“, koji je sufinansiran iz budžeta Ministarstva zaštite životne sredine na Konkursu za sufinansiranje projekata u 2020. godini.
Stavovi izneti u podržanom projektu nužno ne izražavaju stavove Ministarstva zaštite životne sredine, koji je dodelio sredstva.