Tag Archive otpad

ByAdmin

NOVOGODIŠNJI INTERVJU SA RAŠOM ANDRIĆEM: STRAŠNIJE JE ONO ZAGAĐENJE KOJE SE NE VIDI

U velikom novogodišnjem intervjuu sa rediteljem Radivojem Rašom Andrićem razgovarali smo o filmovima „Leto kada sam naučila da letim” i nastavku kultnih „Munja”, klimatskoj krizi, filmskoj industriji, ali i onome što bi poželeo našem društvu u 2023. godini.

Godinu koja je na isteku, 2022, u velikoj meri će obeležiti uspeh filma “Leto kada sam naučila da letim”. Nedavno vam je uručena poslednja u nizu nagrada za ovaj film, godišnje priznanje Udruženja filmskih umetnika Srbije u kategoriji dugometražnog igranog filma, a u obrazloženju nagrade za doprinos domaćoj kinematografiji novosadskog festivala Obnova navodi se da je svaki vaš film obnova za sebe, obnova dobrih sistema vrednosti i zdravog bunta. Kakva je bila 2022. godina iz vašeg ugla? Da li su nam se na društvenom planu dogodile neke obnove, oseća li se bunt, i, naposletku, o kakvim vrednostima govorimo?

Mislim da je 2022. – godina u kojoj sam bio najzaposleniji, ako pogledamo poslednje dve decenije. U februaru je bila premijera “Leta”, a pre toga je bio pakao da se sve stigne – obično se sve dešava u poslednji čas, takav je posao. Nisam kampanjac, sve počnem da radim na vreme, odjavnu špicu pišem još za vreme snimanja, ali uvek na kraju fali vremena ili para. A to je negde isto.

Možda mi je najnaporniji bio ludački tempo posle premijere. Svaki dan sam davao po dva intervjua dnevno, a jednom prilikom je čak bilo četiri intervjua ili gostovanja. To je obaveza, mora da se promoviše film. Ne uživam u tome, ali se trudim da odglumim da uživam. Neki ljudi su mi rekli da bi trebalo bolje da glumim kad se smaram u nekom studiju.

Kada je prošla premijera, uleteo sam u ozbiljan rad na scenariju za “Munje O5”, to je bilo početkom aprila. Početak snimanja je planiran za septembar i bilo je veoma malo vremena. “Leto” smo spremali četiri godine, a nastavak Munja četiri meseca, a govorimo o istoj količini posla. Sve to je trajalo do novembra, a onda sam imao ličnu obnovu: pet dana u jednom hotelu u Rovinju. Bio sam užasno napet, jer su „Munje O5“ rađeno ubrzano i paralelno, i bilo je uključeno mnogo ljudi. Sve u svemu, bila je ovo veoma stresna godina. Obnavljaću se, nadam se, u sledećoj.

Ako govorimo o vrednostima – to je valjda prirodno i urođeno svakom čoveku, ono što se u hrišćanstvu navodi kao Božije zapovesti. To ne doživljavam kao zapovesti, već kao početak normalnog kodeksa ponašanja. Ne trudim se posebno da se ponašam po tim pravilima, koje ni ne znam napamet, ali to je ono normalno – ne ubij, ne poželi ženu bližnjeg svoga. To prenosim i u filmove, taj, recimo, normalan način ponašanja. Osnovni i suštinski sistem vrednosti je u normalnom svetu normalan. U ovom svetu i u ovom vremenu, koje više nisu normalani, taj sistem vrednosti je strašno poljuljan, odnosno, ko zna li da ga uopšte ima. Možda samo nekih krhotina, jer se sve slomilo u paramparčad.

Sigurno, kao i mnogi, pratite loše vesti koje se tiču klimatskih promena, zagađenog vazduha i reka, nekontrolisane seče drveća… To u velikoj većini budi zabrinutost. Kako se, prvenstveno kao građanin, a potom i kao reditelj i javna ličnost, osećate povodom tih vesti?

Klimatskih promena sam se uplašio mnogo pre nego što su one postale toliko vidljive, jer sam mnogo čitao naučnu fantastiku. U tom žanru je, pre četrdeset i više godina, predviđeno sve ovo što nam se sada dešava – i klimatske promene, i kompjuteri, telefoni, virtuelna realnost, tako da se čitaoci naučne fantastike uopšte ne iznenađuju zbog ovoga što se dešava u realnom svetu. Postoji jedna fenomenalna knjiga “Smrt trave”, autor je Džon Kristofer, kroz koju se jasno vidi koliko je sve krhko i fragilno. Ako potamaniš pčele, propašće svet. Ako leptir mahne krilom ovde, tamo će da se desi neki tajfun. To nikad nisam kapirao do ovog momenta. Tebi se čini da je nešto malo i sitno, ali u jednom lancu ili ekosistemu to malo i sitno je važna karika. Debelo sam se u glavi odmakao od priče o klimatskim promenama, kada su svi počeli da pričaju o tome, tako da nisam uplašen. Trudim se da ja i ljudi oko mene činimo što je do nas, svoju suprugu svakoga dana podsećam na reciklažu. Ipak, nisam predvodnik u tom smislu, mator sam da idem da sadim šume. Mnogo je naporan posao kojim se bavim već više od 30 godina i to je ostavilo posledice na mene. Ostao sam trajno oštećenog mozga (smeh). Malo preterujem, ali nemam strpljenja kao pre deset ili dvadeset godina. Ipak, da sam dvadeset godina mlađi, sigurno bih se odmah priključio toj nekoj ekstremno zelenoj organizaciji.

Mali koraci su važni, jer doprinose tom velikom cilju. Ja sam, možda, malo i bolestan. Moj prijatelj je bio menadžer jedne kafane, pa sam njemu nosio iskorišćeno ulje koje bih sipao u neke plastične flaše. Sada imam devet litara toga na terasi i krijem to od supruge da mi ne bi rekla da sam idiot.

U nagrađivanom ostvarenju “Leto kada sam naučila da letim” gotovo da bismo mogli posmatrati lokaciju snimanja, prirodu Jadrana, kao poseban lik u filmu. Film je osvojio i Grifon, nagradu za životnu sredinu na 52. Festivalu filmova za decu i omladinu Giffoni na jugu Italije.

Tako je. U obrazloženju se navodi da film nema direktnu vezu sa onim za šta oni inače dodeljujunag radu, ali je opšti utisak bio da cela priča šalje ekološke poruke, i to je sjajno. Naravno, razmišljali smo o tome da deci dajemo primer. Recimo, jede se sladoled, pa gde ćemo sa štapićima? Nismo želeli da ih junaci bacaju na pod. Imali smo scenu koja je, nažalost, zamenjena drugom u kojoj Sofija leži na dušeku, a nona Luce skuplja plastične flaše iz mora. Bilo je komplikovano to snimiti, pa smo odustali. Scena koja je ostala nema veze sa očuvanjem prirode, ali žiri je očigledno namirisao da je tu nešto bilo. Jedno je zagađenje koje mi vidimo ili osećamo, deponije ili vazduh, ali strašno je i ono što se ne vidi: u šumarcima, iza dolmi u jendecima, ispod površine mora ili na dnu reka. To je verovatno zastrašujuće.

S koje tačke posmatrate ono što se u našoj zemlji, ali i regionu i svetu dešava kada je reč o klimatskoj krizi, štetama koje se nanose upravo toj prirodi i neophodnim promenama u tom kontekstu? Kako vidite ulogu umetnika i stvaralaca u društvenim borbama (ovde se koncentrišemo na ekološku) sa jedne strane, a sa druge ulogu filma u promociji zelenih ideja?

Veoma je mali ili nepostojeći procenat odraslih i zrelih ljudi koje možeš da edukuješ. Oni iako misle ili se trude, radiće po automatizmu. Jedina je fora da se utiče na decu, da njima od početka života ugradiš da se, recimo, plastika nikada ne baca, jer će da je pojede životinja, pa tako ta plastika može da završi u tebi, taložiće se i razbolećeš se. Škole su najvažnije, tamo mora to da krene da se drlja, ako ne kod kuće. Ne mislim da sad mladi treba da se pretvore u onu omladinu u vreme Mao Cedunga koji su tužili sopstvene roditelje jer ne veruju dovoljno u komunisitičku ideju, pa su ih terali u logore i u zatvor. Ne mislim, dakle, da deca treba da prijavljuju roditelje, ali mislim da je okej da se ponašaju kao ja sa svojom suprugom – na fin način, pa kao malo podviknem, pa nekad namerno pred njom otvaram kantu za đubre i vadim svašta (smeh). Deca su najvažnija. Ali i to mora na fin i pametan način. Jer kad nekome govoriš da mora da se ponaša na određeni način, normalno je, bar na Balkanu, da mu se probudi inat… Odmah mi pada na pamet ona pesma Rage Against The Machine – uradi to tako, a onda se odgovori jebi se, neću da uradim tako kako mi kažeš. Otpor je ljudski. Ako nekome na ulici kažem – nemoj da bacaš papirić, može da dođe do svađe. Ali, ako deca to govore, to je drugačije. Mislim da je to najbolje ulaganje.

Sve na ovom svetu je protiv toga. Ranije su kućni aparati trajali po dvadeset godina, a sada traju pet namerno. To je počelo još sa proizvođačima sijalica. Nisam siguran za tačne podatke, ali sijalice mogu da gore, recimo, tri hiljade sati, a gore hiljadu i dvesta. Zašto? Zato što su se proizvođači sijalica još davno dogovorili da sijalice rade ograničeno, da bi se stalno kupovale nove i da bi se više zarađivalo. Sada je tako sa svim. Sad je sve tako. Kompjuter ti kaže da mora da se zameni ketridž, a ono mastila ima za još tri meseca. Dakle, urota je protiv ove stvari o kojoj pričamo. Ne vidim miran način da se izborimo, ne znam da li vredi prolivati krv.

Prošle godine je mnogo vaših kolega, dramskih umetnika, učestvovalo u ekološkim protestima, koji su održavani i ove godine, ali čini se u slabijem intenzitetu. Zašto mislite da je tako?

Odlično je kada bilo koji glas uspe da se probije iz ove zakucane, mermerne informativne slike u Srbiji. Postoje pukotine iz kojih ponekad nešto izađe. To bih govorio i da je bilo ko drugi na vlasti i da je najpozitivnija vlast koju ja, lično, najviše volim. Ako si umetnik, moraš uvek da budeš protiv. Ima ona pesma Uvik kontra TBF-a. Oni onako, a ti ovako.

Zadatak umetnika je da širi vidike ljudima koji nisu umetnici, da im pomognu da se prošire vidici, samim tim što radiš nešto suprotno od onoga što svi rade. Onda publika može da se okrene i kaže: aha, vidiš ovaj je uradio ovo. To je sve pozitivno, ali ne mogu da procenim koliki je učinak svega toga. Kada čujem danas smo očistili dva kilometra na šetalištu od plastičnih flaša, pomislim da će verovatno prekosutra biti opet sve isto zaprljano. A još plus ostalih bezbroj kilometara nisu očišćeni. Kad se tako sagleda situacija, ne mogu da procenim učinak.

Najviše bi pomoglo da ne lečiš posledice, nego da otkloniš uzrok, kao i kod svega ostalog. Da se vratimo na temu dece – ona su najvažnija, iako mogu da postoje razne edukativne kampanje za odrasle. Deca će nam pomoći da uklonimo uzrok, a ne samo da se borimo s posledicama. Učinak će biti mnogo veći ako govorimo deci, oni se ugledaju jedni na druge.

Kao neko ko je decenijama u filmskoj i televizijskoj industriji, šta mislite da bi mogli biti prvi koraci da upravo ovi sektori deluju i rade održivije, u smeru zelenih transformacija koje su potrebne na svim nivoima?

Sumnjam da postoje uslovi za tako nešto kod nas, ali možemo da krenemo manjim koracima. Sarađivao sam sa desetinama različitih ekipa, kao reditelj, pomoćnik i asistent režije. Odavno sam počeo da skupljam papir, s obzirom na to da se štampalo i mnogo fotokopiralo na snimanjima. Ljudi vole da scenarije čitaju sa papira, a ne sa kompjutera, dakle, ne možeš da vučeš taj laptop, jer snimaš u nekom blatu ili pesku i zato moraš da imaš papir. Ipak, ti papiri mogu da se nose na reciklažu. U nekoliko ekipa sam skupljao papire i na svakih pet dana odnosio to kući, a onda su i drugi ljudi počeli to da rade. Kad sam nedavno pitao gde su papiri, asistekinja Saška Rakić mi je rekla da ih je ona već odnela na reciklažu.

Zastrašujuće je koliko se plastike baci u filmskim ekipama. Obično se snima kada je lepo vreme, radimo dvanaest sati dnevno, zato moraš da piješ mnogo vode. Filmski ljudi su kao zemljoradnici, zavisimo mnogo od vremena. Vodu često ostavimo na pola u toj panici i gužvi iako se obeležavaju flašice, koje posle idu u zajedničko đubre. To su, dakle, ogromne količine đubreta – ruča se na snimanju, sve je u plastičnim kutijama, svakog dana dvanaset sati, neophodna su dva obroka po osobi, znači sto ljudi po dva obroka svaki dan. Pokušavao sam sam da regulišem takve stvari, ali na setu mora neko da bude zadužen samo za to i mora da budu plaćen. Uvek je beda sa parama za film, pa je stalno štap i kanap i krpljenje. Bio bi super korak kada bi postojao budžet za ljude koji bi se brinuli o recikliranju na setu.

Nisam znao da je filmska industrija veliki zagađivač. Srećni smo kad dobijemo agregat koji ne drči mnogo, a sad da dobiješ ekološki agregat – to je Diznilend. Treba misliti i kratkoročno i na duge staze, ali dok ne dođe te duge staze, jer neće to neće biti tako brzo, hajde da uradimo ovo što možemo što je do nas.

Što se tiče scenografije – kada vidiš da se automobil zaustavlja ispred nekog kontejnera i neka osoba istrčava i nešto vadi i trpa u svoj auto – to je scenograf ili rekviziter. Kad se voziš sa scenografom uvek bude: daj da uzmemo ovo, vidi što je dobra stolica. To nije ekološka svest, nego siromaštvo, ali nema veze.

Marko Josifov, glavni producent nastavka “Munja”, je vlasnik SET reciklaže – reciklaže elektronskog otpada. Svi uređaji, laptopovi i rekvizita su doneti odatle, a sve smo tamo i vratili kad se završilo snimanje. Ovo je mala zemlja i još manja kinematografija. Svi se znaju i stalno su u toku dogovori između produkcija. Može sve da se dogovori i mogu da se razmenjuju stvari i koriste više puta. Mene je još majka naučila da se skuplja stara hartija na RTS-u gde i dalje radi. Iskorišćeni scenariji ili stare verzije se nisu bacali, nego su se nosili kući, a sa druga strana hartije se koristila ponovo. Od detinjstva, svi crteži sestre, brata i mene, su sa druge strane imali neki scenario. Slatko mi je kad to vidim. Ne znam koliko to pomaže, jer je kap u moru. Moralo bi to sve da krene od Ujedinjenih nacija, ali ne ovih kakve su sad, bedne koje ničemu ne služe, nego od neke ozbiljne organizacije. Znamo da je odavno već kasno i sve ove sitne stvari o kojima govorimo su super, ali to je kap po kap. Da bi se stvarno nešto desilo mora da bude litar po litar ili galon po galon. Uvek u životu radiš sve što možeš, sa svom ljubavlju, energijom i smehom. Bolje nemoj ni da radiš ako otaljavaš. Radi kako valja, radi i na sitno, velika akcija ne isključuje malu.

Šta biste poželeli našem društvu u 2023. godini?

Spisak je strašno dugačak. Prvo, najviše bih voleo kad bih prestao da svakog dana na ulicama srećem ljude sa zgrčenim licima. Retko ko, ne računam noć i kafiće i okolinu kafića, ide ulicom i smeška se. Voleo bih da su ljudi nasmešeni. To zvuči jednostavno, ali da bi čovek bio nasmešen – on mora da ima dete kome je dobro u školi, ako ima dete, pare za ručak za danas, sutra, nakosutra, za tri nedelje, pare za letovanje, da plati struju, da ode negde da se opusti… On treba da zna da ima novca i da, kad ode u penziju, neće morati da živi od 80 ili 113 evra, da zna da kada se razboli ne mora da ima vezu da bi mu se pružila pomoć. Onda bi ljudi bili nasmešeni. S tom jednom željom sam napravio prevaru i tražio 400 želja ili 4.000 želja da mi se ispune. Najozbiljniji problemi su oni koji parama ne mogu da se reše, a ja ovde govorim o problemima koji mogu da se reše sa parama. Ako si ophrvan ovim sitnim problemima, koji ustvari uopšte nisu sitni, možeš da umreš, ako nemaš para da jedeš umrećeš, a onda ne možeš da se suočiš sa onim problemima, koji se ne tiču para.

Sve je nekako lakše u životu kada je čovek nasmešen. Desilo se ovo ili ono, nemamo ovo, nemamo ono, ali dobro nema veze, sa smeškom je nekako i lakše i dolaziš do rešenja. Ako si ophrvan problemima i misliš samo kako si jadan i ne možeš da rešiš taj problem, onda od tog problema prestaješ da imaš mogućnost da vidiš rešenje. Taj problem naduvaš u glavi i on ti zakloni vidik da ne vidiš rešenje. Taj problem svedeš na pravu meru kada se nasmešiš i često je rešenje mnogo bliže nego što si mislio.

Tako je i kad radiš na scenarijima: jao, kako će sad ovaj da zna da su oni tamo otišli, a on mora to da zna, a ovo ne mogu pre toga da stavim… Odeš da spavaš i zaboraviš na problem, sutra se probudiš, sedneš, suočiš se sa problemom i nađeš rešenje. Pomaže kada kažeš: ma, neću da se nerviram. Kada bi to ljudi poštovali, bili bi nasmešeni i bilo bi im bolje. Baš me briga kako bi bilo državi, ali ljudima bi bilo bolje.

Mislim da su dve stvari prioritet za naš sistem. Prvo, obrazovanje. Oni koji obrazuju decu i mlade ljude moraju da imaju autoritet, da bi obrazovanje funkcionisalo. Celi trip sa političkom korektnošću će da nas dovede do pakla. Ovim filmom koji smo sad radili smo i tu poruku poslali – prosvetni radnici moraju da imaju autoritet, a država, škola, sistem, ko god, moraju da im pomognu da taj autoritet izgrade i održe, jer je to sada totalno urušeno. Policajac ima leđa – sto hiljada policajaca iza njega, tako i profesor mora da ima leđe i da, kada ima problem, zna da ima leđa. Mislim da je to presudna stvar.

Druga stvar je mnogo teža. Stručni ljudi moraju da budu na mestima za koja su išli u škole i trošili godine učenja i specijalizovanja i prakse upravo da bi bili na tim mestima. To ne moraju da budu mesta odakle se vodi država, ali od portira do direktora fabrike, ljudi moraju da budu na mestima za koja su učeni, a ne da se mestima u institucijama nagrađuju ljudi koji ispravno glasaju ili učine neku uslugu vlastodršcima. To je katastrofalno u ovoj zemlji – ima mnogo nestručnih ljudi, a glas stručne javnosti jedva da se čuje. Kada se kaže sto puta: ljudi, ovo što radite je potpuno idiotski zbog toga i toga, a to niko ne čuje, onda znaš da pričaš u vetar, zaboli te uvo, iseliš se iz zemlje ili prodaš kuću i kupiš zemlju sa potokom i zaključiš da ne možeš više sa tim da se boriš.

Ima sigurno milijardu stvari, ali mislim da su prve dve te. Pre nekoliko godina je bio taj konkurs grada da se daju predlozi šta je važno da se kupi (recimo, ekološki), pošto je valjda bilo viška u bužetu. Voleo bih da to postoji opet. Ne sećam se za vreme koje vlasti je to bilo, ali mislim da je za vreme ove. Tada sam napisao da bi bio potreban neki čamac koji služi za skupljanje otpada uz reke. Viđao sam te neke mreže na Drini i to je super – dve mreže jedna ispred druge, tako da čamci mogu da ih zaobilaze. One su malo ukoso u odnosu na tok reke i onda se flaše i sve sa strane skuplja. Naravno, nešto je drugo pobedilo na konkursu, ali zabrinjavajuće je bilo što je stiglo, mislim, 36 predloga. Samo 36 ljudi je bilo u fazonu da nešto urade, da ponude dobru ideju. To je jako malo. Voleo bih, eto, taj neki čamac koji čisti priobalje.

Fotografije sa snimanja Munje:Opet!: Aleksandar Letić
Izvor: https://greenartincubator.org/news/novogodisnji-gai-intervju-rasa-andric-radi-kako-valja-velika-akcija-ne-iskljucuje-malu/

ByAdmin

OTPAD JE NEISKORIŠĆEN DRAGOCEN RESURS

Kada proizvodi i stvari postanu neupotrebljivi, i pre nego što počnu da postaju nagomilani otpad – cirkularna ili kružna ekonomija stupa na scenu. Upravo njen cilj je da održi vrednost proizvoda, materijala i resursa što je duže moguće, da ih ponovo vrati u proizvodni ciklus, istovremeno s ciljem da se što je moguće više smanji stvaranje otpada.

„PAMETNO“ DIZAJNIRANJE PROIZVODA

Plasticni otpad spreman za reciklazu

Izdvajanjem i prerađivanjem odbačenog materijala, životna sredina postaje manje zagađena. Proces cirkularne ekonomije trebalo bi da počne još u toku stvaranja životnog ciklusa svakog novog proizvoda, tako što bi se u startu velika pažnja posvetila „pametnom“ dizajniranju proizvoda i njegovih proizvodnih procesa koji ga stvaraju. Tako se postiže ušteda resursa, i time izbegava neefikasno upravljanje otpadom. Drugim rečima, „pametnim“ dizajniranjem novog proizvoda i njegovog proizvodnog ciklusa, dolazi se do njegove ponovne upotrebne vrednosti na kraju radnog veka uz minimalan novonastali otpad i uz stvaranje novih poslovnih mogućnosti.

ZACRTANE AGENDE

Koncept „uzmeš-stvoriš-odbaciš“ je odavno napušten kod mnogih razvijenih država u svetu, ali ogromni disbalans između razvijenih i nerazvijenih je i dalje prisutan.

Cirkularna ekonomija u svetu je odavno postala sastavni deo života svih razvijenih društava. Zacrtane agende na evropskom i svetskom nivou kroz tela EU i zajednice naroda, iz godine u godinu se ispunjavaju i na taj način uspostavljaju prekopotrebni standardi u ekonomiji i zaštiti životne sredine. Svest da imamo jednu planetu i ne baš neograničene prirodne resurse, pokrenula je odavno mnoge razvijene države da se rukovode principima cirkularne ekonomije. Implementirajući je u sve gde je to moguće, u sve privredne aktivnosti kojima nije glavni cilj beskonačna eksploatacija prirodnih resursa, uz gomilanje ogromnih količina otpada i narušavanja „zdravlja“ naše sada već prilično devastirane planete.

CE U SRBIJI

Kao tema, cirkularna ekonomija (CE) postaje značajna u Srbiji. Potreba za održivim razvojem, kao i obaveza u ispunjavanju svih standarda iz Poglavlja 27 o pristupnim pregovorima Srbije sa Evropskom unijom, vode je ka upoznavanju i primenjivanju kao poslovnog modela, koji predviđa najviši stepen iskorišćenja sirovinskih i energetskih resursa iz otpadnih tokova, efikasnog korišćenja energije, boljem načinu organizovanja poslovanja, uz minimalan negativan uticaj na životnu sredinu i klimatske promene.

Ministarstvo zaštite životne sredine je uz podršku UNDP projekta Platforma cirkularne ekonomije za održivi razvoj u Srbiji u aprilu 2020. godine, uradilo dokument pod nazivom Mapa puta za cirkularnu ekonomiju. Namena mu je da se industrija, upotrebom novih poslovnih, cirkularnih modela, podstakne na kreiranje novih radnih mesta uz povećanje tržišne proizvodnje uz inovativna, ekološki održiva rešenja za tržišta.

OTPAD – EKOLOŠKA BOMBA ILI POTENCIJALNI RESURSI?

Divlja deponija u Novom Sadu

Milioni krajnje iskorišćenih i odbačenih upotrebnih proizvoda, različitih po nameni, širom sveta, poput akumulatora za vozila drumskog, vodenog i avio saobraćaja, kojima je upotrebni vek završen, predstavljali bi, kao odbačeni, pravu zagađujuću ekološku bombu po životnu sredinu. Jednom proizvedeni, uz upotrebu prihvatljivih tehnologija, doneli bi profit svim privrednim subjektima koji su učestvovali u proizvodnji akumulatorskih komponenti, poput: olova (metalska industrija), sumporne kiseline (hemijska industrija), plastike (industrija za preradu plastičnih materija), i kartona (industrija za proizvodnju papira).

Ponovnom preradom (reciklažom) prikupljenih akumulatora, i svih njegovih sastavnih komponenti, uz minimalno zagađenje životne sredine (propisano izuzetno strogim standardima) dolazi se do polaznih „čistih“ sirovina od kojih se sastoji ovaj proizvod. Na ovaj način, novu, upotrebnu i tržišnu vrednost dobijaju poluge ̶  pretopljeno olovo, reciklirana plastika, ostaci sumporne kiseline koji se laboratorijski prerađuju pri čemu se dobija sirovina za industriju deterdženata i karton, koji je spreman za recikažu, pri čemu se ne eksploatišu novi prirodni resursi.

GESLO „PONOVO KORISTI“

Akumulator je tek samo jedan od proizvoda u širokoj upotrebi u Srbiji, i u svetu, koji se „ponovo koristi“. Mnogo je više drugih proizvoda u širokoj upotrebi za koje za sada nema „pametnih rešenja” po pitanju cirkularne ekonomije. Pitanje reciklaže tekstilnih materijala, na primer, po pisanju mnogih medija, i dalje je nedostižan san u Srbiji. Gomila odbačenih tekstilnih proizvoda se na žalost spaljuje, i time čini ogromna šteta, jer se zagađuje životna sredina i pokreće proizvodnja tekstila od novih sirovina. Nemogućnost sakupljanja otpadnih tekstilnih sirovina zbog neobezbeđene infrastukture, čini da ta sirovina koja predstavlja značajan izvor prihoda ostaje potpuno neiskorišćena. S druge strane, uzgoj pamuka na poljoprivrednim parcelama širom sveta karakterističan je po tome što je od svih zastupljenih poljoprivrednnih kultura u svetu, upravo on, usev, koji se tretira sa najviše pesticida tokom odgajanja.

Tekstil-teksas materijal za recikliranje

Po podacima sajta The World Counts, na godišnjem nivou, do sada je u svetu proizvedeno 23.365.000 tona pamuka, i ta količina se uvećava, iz sata u sat, pri čemu se za tu proizvodnju godišnje utroši na hemikalije, koje se koriste u tretiranju zasada, oko 3,3 milijardi dolara. Uticaj tih hemikalija po životnu sredinu i zdravlje ljudi je nesagledivo loš. Ti raznovrsni pesticidi su toliko opasni, da su svojevremeno bili zabranjeni pod sovjetskim režimom. Aldikarp je najčešće korišćen pesticid za pamuk. Po podacima sa ovog sajta, jedna kap Aldikarpa absorbovana pod kožu može da ubije odraslu osobu. Odeća koju svakodnevno nosimo, može da sadrži i do 8.000 hemikalija koje su korišćene za bojenje, obradu, štampu i završnu obradu tkanine. Činjenica je i da nam je pamuk i te kako potreban, ali je i činjenica da nemamo rešenje za recikliranje ove vredne sirovine. Mnogo neiskorišćenih i odbačenih resursa je oko nas, kojima ponekad „kumuje i sužena“ svest građana o zaštiti prirode (čast izuzecima!).

OSETIMO, ALI SLABO REAGUJEMO

Sava, Sremska Mitrovica, prolece 2018.

Izađemo li iz svoje zone komfora, videćemo i osetiti (ne samo putem medija) zagađene reke preplavljene plastičnim i drugim opasnim otpadom, vazduh „obogaćen“ štetnim česticama koje svakodnevno udišemo, koje, izmerene u mernim stanicama kao podaci, čine to da „ne silazimo“ sa svetskih rang-lista zagađenja, neverovatno gomilanje i stvaranje novih deponija od odbačenih upotrebnih proizvoda tamo gde im mesto nije, nedovoljno šumskih ekosistema ̶  proizvođača kiseonika i zaštitnika krvnih zrnaca, zagađenog poljoprivrednog zemljišta upotrebom mnogobrojnih pesticida, koji su verovali ili ne, zastupljeni i u proizvodima koje konzumiramo, i trenutno mnogo neiskorišćenih prilika i šansi za uspostavljanje novih zelenih ekonomija, a samim tim i zdravije životne sredine. Ko je „zaslužan” za propuštene šanse? Izgleda, nekako, svi mi pomalo!   

Tekst priredio i foto: Miloš Ćirković

NAPOMENA
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Zelenim informisanjem do zelene ekonomije“, koji je sufinansiran iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama na Konkursu za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja u 2020. godini.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.

ByAdmin

PANČEVO: OD NOVE GODINE BEZ PLASTIČNIH KESA

Od Nove godine, građani Pančeva imaće mogućnost da u prodavnicama uzmu papirnu kesu ili da ponesu torbu za višekratnu upotrebu. Na današnjoj sednici Skupštine, odbornici su usvojili predlog Odluke o uslovima korišćenja kesa za isporuku robe na mestu prodaje roba i usluga koja podrazumeva izbacivanje plastičnih kesa iz upotrebe.

Članica Gradskog veća za zaštitu životne sredine i održivi razvoj Katarina Banjai obrazložila je odbornicima zašto je važno da se usvoji ova odluka.

“Ova Odluka je izuzetno pozitivna po naše okruženje, jer na ovaj način želimo da smanjimo negativan uticaj otpada od plastičnih kesa na životnu sredinu. Plastične jednokratne kese u proseku se koriste oko 25 minuta, nakon toga završe u prirodi. Potrebno im je od 100 do 500 godina da se u prirodi raspadnu. U međuvremenu ispuštaju otrovne materije koje zagađuju naše okruženje. Takođe mnogobrojne životinje uginu jer se zapetljaju u plastične kese ili ih pomešaju sa hranom. Ova Odluka je doneta zbog tih negativnih uticaja kako bi se oni smanjili. Cilj je da plastične kese u najvećoj mogućoj meri zamenimo papirnim kesama i torbama za višekratnu upotrebu. Na taj način bismo smanjili količinu otpada, a samim tim i negativan uticaj na životnu sredinu, objasnila je Katarina Banjai.

Po ovoj Odluci trgovci su dužni da do 31. decembra ove godine ograniče upotrebu i postepeno smanjuju korišćenje plastičnih kesa. Nakon toga prestaće upotreba plastičnih kesa, a ubuduće će moći da se koriste samo biorazgradive kese.

Tekst: lokalnevesti.rs
Foto: pixabay.com

ByAdmin

AKCIJA SREDNJOŠKOLACA: SKUPLJAJU OTPAD KAKO BI PLATILI MATURSKO VEČE

Učenici završnog razreda Filološke gimnazije u Beogradu, italijansko-španskog smera (IV-6), pokrenuli su ekološko-humanitarnu akciju kako bi doprineli smanjenju smeća oko svoje škole i pomogli učenicima koji nisu u mogućnosti da plate ono što im je potrebno za matursko veče.

Troškovi maturske večeri za 23 učenika su oko 160.000 dinara, a oni su izračunali da treba da se prikupi 55.000, kako bi i učenici slabijeg materijalnog stanja mogli to da priušte.

OČISTI SVOJE OKRUŽENJE

“Ideja je dečja, i ranije smo slično radili, jer se stalno sakupljao novac za takve stvari. Deca su čak i držala radionice, časove osnovcima”, rekla je za FoNet razredni starešina Biljana Branić Latinović.

Ona je konstatovala da je to vrlo zanimljiva ideja, iako je za nju potrebno mnogo truda, jer je Filološka gimnazija na obodu Zelenog venca, kraja koji je prilično prljav i neočišćen, kako zbog činjenice da je tu pijaca, tako i zbog socijalnog okruženja.

“Ideja je da se očisti kraj ispred škole i tako sakupi novac, da okolina bude bez smeća i omogući da svi đaci idu na matursko veče”, rekla je Branić Latinović.

Prema njenom mišljenju, nisu utemeljene tvrdnje da je svaka generacija srednjoškolaca sve lošija, jer to demantuje odeljenje IV-6 čija je razredna.

CENA OTKUPA OTPADA MALA

Učenica Anja Kovačević, koja je jedan od inicijatora akcije, rekla je da je važno da se pokaže solidarnost među đacima, da jedni pomažu drugima i da samo treba iznaći načine za to.

“Matursko veče je verovatno poslednje gde ćemo biti svi zajedno i treba to da organizujemo, kao što smo uradili i prošle godine za ekskurziju”, navela je ona.

Učenici IV-6 su pesimisti oko uspeha da se sakupi sav novac, jer znaju da je cena otkupa mala – kilogram limenki je 74 dinara, a plastičnih flaša 23. Nadaju se, međutim, da će njihovom akcijom ljudi da se “osveste” i povedu računa o zaštiti životne sredine, ali i da će se i druge škole uključiti.

Učenik Radomir Vranjković, jedan od samo četvorice muškaraca u tradicionalno “ženskom” odeljenju, koji je zbog toga i fizički angažovan da donosi sakupljene kese sa ambalažom, rekao je da nije problem sakupljati smeće i da time treba da se da primer i drugim, ne samo đacima, nego i građanima.

“Ostali razredi, koji znaju o čemu se radi, trebalo bi da se pridruže ovoj akciji. Oni koji ne znaju, videće da su u dvorištu Filološke gimnazije postavljene kante na kojima piše “papir”, “plastika”, “metal”, napomenuo je Vranjković.

Sakupljanje plastične ambalaže i limenki, koliko god bila dobro zamišljena akcija, bez ičije pomoći sa strane, nije lak posao. Prvih dana im je od Gradske čistoće, čiji punkt smešten na Zelenom vencu otkupljuje tu vrstu otpada, doneo svega 500 dinara.

Učenici i razredna ne gube nadu, veruju da će akcija da se proširi i omasovi i da će mala cena otkupa – 74 dinara za kilogram limenki i 23 za kilogram plastičnih flaša, biti nadomeštena većim odzivom.

Izvor: N1
Foto: Pixabay

ByAdmin

OKO 91 ODSTO PLASTIČNIH FLAŠA NE MOŽE DA SE RECIKLIRA

Svako ko čita ovaj tekst, sasvim je izvesno da je koristio plastične flaše, a mnogi od nas su ih zasigurno upotrebljavali u poslednjih nekoliko dana ili nedelja. Plastika, u proteklim decenijama, postala je glavna stavka svakodnevnog načina života. Kako je Azija modernizovala svoj način života, nagli porast upotrebe plastičnih flaša pratio je želju za flaširanom vodom. Nekoliko skorašnjih izveštaja govore u prilog teške situacije u svetu zbog globalne upotrebe plastike.

Dva statistička izveštaja “bodu oči”: 1) Ljudi širom sveta kupe milion plastičnih flaša za jedan minut; 2) 91 % od sve te plastike se ne može reciklirati. Povrh svega, procenjuje se da će do 2020. godine biti prodato više od pola milijardi plastičnih flaša. Ovo predstavlja ogroman izazov u reagovanju na eksponencijalno povećanje proizvoda koji se mogu reciklirati, a koji nisu reciklirani.

SVE VIŠE I VIŠE PLASTIČNOG OTPADA

Plastične flaše obično se izrađuju od polietilen tereftalata (Pet), koga je moguće reciklirati, a kome je za prirodno raspadanje potrebno 400 godina. Po geološkim vremenskim razmacima, 400 godina nije značajno i može se konstatovati da je potrebno samo čekati dok se one prirodno ne raspadnu. Međutim, postoje dve značajne konstatacije u vezi s takvim tvrdnjama. Prvo, nema pokazatelja smanjene upotrebe plastike, te će zato sat plastičnog raspadanja stalno biti resetovan, i drugo, što je još bitnije, moramo razumeti kako će ovo povećanje plastičnog otpada globalno uticati na druge sisteme u svetu i njihove funkcije.

Većina odbačenih plastičnih flaša završava bilo u okeanu ili na deponijama. Pogledajmo potencijalne pokazatelje skladištenja ogromnih količina plastičnog otpada na obe lokacije.

PLASTIKA U OKEANU

Procenjuje se da će do 2050. godine okeani u sebi imati više otpadne plastike (po težini) nego ribe. Otpadna plastika koja bude našla svoj put do okeana biće prava opasnost za ribe, morske ptice i morske sisare, koji je mogu progutati. Medijski prilozi o uginulim morskim životinjama čiji stomaci su puni plastičnog otpada danas nisu retkost.

Nedavna istraživanja ukazuju na sve veće količine plastike u plodovima mora koje svi mi redovno konzumiramo. Na primer, nedavno istraživanje sa Univerziteta Ghent u Belgiji ustanovilo je da ljudi koji redovno jedu morsku hranu svake godine gutaju do 11.000 sićušnih komada plastike. Drugo istraživanje s Univerziteta Plymouth otkrilo je da jedna trećina svih riba ulovljenih u Velikoj Britaniji sadrži sićušne komade plastike.

Softver razvijen na sajtu www.plasticadrift.org u mogućnosti je da nam prikaže, na primer, gde će plastični otpad završiti u okeanima pošto mu izaberemo početnu tačku, odnosno gde se baci.

PLASTIKA NA DEPONIJAMA

Deponije su još jedan veliki “rezervoar” za plastične boce na globalnom nivou i predstavljaju potpuno različit skup problema. Na sreću, plastika unutar njih je tu, i dostupna je. Na osnovu trenutnih projekcija, procenjuje se da će 12 milijardi metričkih tona otpadne plastike naći utočište na deponijama do 2050. godine. Pozitivna strana ove priče je da se sa plastikom po deponijama može ipak lakše upravljati nego sa onom po okeanima i morima.

Postoje brojni propisi, iako se oni uveliko razlikuju među državama o zaštiti životne sredine, koji se odnose na deponije. Srećom, ako se pravilno upravlja deponijama, otpadna pet ambalaža ne predstavlja značajan rizik od zagađenja podzemnih voda. Međutim, to ne govori o ogromnoj količini drugog otpada na deponijama koja može predstavljati značajan rizik za podzemne vode.

U Kini se, na primer, po deponijama ovakav pet otpad ne može pronaći zbog “armije radnika” koji ga sakupljaju zbog recikliranja. Međutim, njihova motivacija za rad nije ekološke, već ekonomske prirode. Kineska Vlada obezbeđuje visoku otkupnu cenu za pet ambalažu, što pokreće milione Kineza da rade na deponijama. Mnogi ljudi zarađuju za život u potpunosti se baveći ovim poslom, sakupljanja reciklabilne plastike i pretvaranjem “otpada” u novac. Ovakvi primeri će postati sve neophodniji u svetu kako se budemo kretali ka optimiziranju ciklusa životnog veka plastike.

Tekst: Trevor Nace, Forbes
Foto: M. Ćirković i Pixabay

ByAdmin

UVOĐENJE DEPOZITNOG SISTEMA ZA LIMENKE I PET

Direktor Agencije za zaštitu životne sredine Srbije Filip Radović najavio je da bi se u ovoj godini moglo razmatrati uvođenje depozitnog sistema i kod nas, kojim bi trebalo da bude regulisan povraćaj, odnosno odlaganje ambalaže i njeno zbrinjavanje.

“Trenutno se radi studija koja treba da pokaže koji model upravljanja otpadom, odnosno koji vid depozitne šeme, koja podrazumeva povraćaja novca za ambalažu, može biti primenjen u Srbiji”, kazao je Radović agenciji Beta.

Precizirao je da će ta procena biti završena tokom ove godine, nakon čega se očekuje javna debata, nakon čega bi trebalo da usledi i usklađivanje pravilnika i zakona, kako bi se stvorili uslovi za uvođenje depozitne šeme.

ZBRINJAVANJE OTPADA

“Uvođenje depozitnog sistema, najpre za limenke i pet ambalažu, trebalo bi da podstakne građane, kao i privredu da ne odlažu više otpad u životnu sredinu”, kazao je Radović.

Kako je dodao, deo studije treba da pokaže i na koji način će se finansirati depozitni sistem.

“Iskustva zemalja koje su primenila depozitnu šemu pokazala su rast stepena povraćaja ambalaže, pa je tako na primer Litvanija za dve godine sa 43 procenta došla na 92 odsto povraćaja ambalaže”, kazao je Radović.

On smatra da treba podići svest građana o značaju takvog prikupljanja otpada, ali i pripremiti privredu na takav vid zbrinjavanja otpada koji postaje praksa u mnogim zemljama EU.

“Bilo kakva odluka u vezi sa depozitnim sistemom biće doneta u saradnji sa privredom, ali biće vođena nacionalnim interesima zaštite životne sredine”, kazao je Radović.

ZABRANA UVOZA VOZILA SA “EVRO 3” MOTOROM

Direktor Agencije za zaštitu životne sredine najavio je i da bi u 2019. godini mogla da se razmatra zabrana uvoza dizel vozila sa “evro 3” motorom, koji su trenutno najveći zagađivači životne sredine u saobraćaju.

Radović je podsetio da se u Srbiju godišnje uveze 120.000 do 180.000 automobila, i da su to u većini slučajeva polovni “dizelaši”. Zbog toga, kako je dodao, nadležno ministarstvo razmatra pokretanje inicijative da se pooštre uslovi uvoza, odnosno zabrani uvoz dizel vozila sa “evro 3” motorom.

NOVA OPREMA ZA MONITORING

Radović očekuje da bi u toku ove godine Agencija mogla da postane i izvršni organ Ministarstva zaštite životne sredine koji će u potpunosti sprovoditi naplatu ekološke takse. Prema njegovim rečima, Agencija će dobiti veća ovlašćenja, kako bi se obveznicima koji moraju da plate ekološku taksu taj proces pojednostavio i olakšao.

“U 2019. radićemo na tome i da dodatno modernizujemo i osposobimo mrežu za monitoring vazduha nabavkom nove opreme u postojećim mernim stanicama”, najavio je Radović.

Dodao je da je u planu i otvaranje novih mernih stanica za merenje kvaliteta vazduha i to u Smederevu, Nišu i Beogradu, ali i u još nekim mestima gde postoji potreba, a na koja stručnjeci budu ukazali.

Izvor: Beta
Foto: Pixabay

ByAdmin

PETA EMISIJA EKOPOLISA

U ovoj emisiji “Ekopolisa” razgovarale smo o obnovljivim izvorima energije, a pričale smo i o rekama Stare planine na kojima se, po svaku cenu, grade mini-hidro elektrane, iako meštani već neko duže vreme protestuju i protive se toj ideji. Aktivisti Grupe građana “Odbranimo reke Stare planine” kažu da protesti nastavljaju i da će trajati sve dok “investitor ne izađe iz privatng poseda koji je nasilio uzurpirao”.

Pričale smo i o uvođenju depozitnog sistema kod nas, koji bi trebalo da motiviše i građane i privredu da ne odlažu više otpad u životnu sredinu.

POSLUŠAJTE PETU EMISIJU:

ByAdmin

PODVIG ADIDASA! PRODAT MILIONITI PAR PATIKA NAPRAVLJEN OD OTPADA IZ OKEANA

Kompanija Adidas prodala je privih milion pari patika koje su napravljene od plastike koja je u 2017. godini izvađena iz okeana.

Nemački proizvođač sportske opreme je 2016. godine predstavio tri nove verzije UltraBoost patika koje su napravljene od plastike koja je pronađena u okeanu. Na ovom projektu Adidas se udružio s “Parley for Oceans”, organizacijom koja je posvećena smanjenju količine plastičnog otpada u okeanima. Iz kompanije Adidas su još tada najavili da im je cilj napraviti milion pari UltraBoost patika.

Gornji deo patike napravljen je gotovo u celosti od plastike dok đon ima druge materijale koji su biološki održivi ali nisu od smeća. Skupljanje plastike iz okeana da se od njega naprave patike, naravno, nije ni najmanje lak zadatak, i urađeno je u saradnji sa neprofitnom organizacijom Sea Shepherd, koja je organizovala ekspediciju od 110 dana po vodama Zapadne Afrike, gde su prikupljali smeće iz Atlantika. Zeleni deo patika, što je najsimpatičnije, napravljen je od ribarskih mreža!

A Adidas planira da ide i dalje od toga – celu liniju “održivih patika”, koje će se praviti od smeća sa plaža, i od pomenutih ribarskih mreža. Adidas tvrdi da je ideja da se okeani spasu od otpada ali i da se pokaže da je reciklaža moguća. Parley for the Oceans, nova neprofina organizacija koju je sufinansirao Adidas, ima za cilj da razvije inovatnivne strategije i tehnologije koje moraju da izmene strukturu plastike i da je učine manje opasnom za okruženje, a takođe i da minimiziraju upotrebu plastike u opštem slučaju.

“Prošle godine smo prodali milion pari patika koje su napravljene od plastike koja je izvađena iz okeana”, rekao je glavni izvršni direktor kompanije Adidas Kasper Rorsted za CNBC.

Svaki par ovih patika izrađen je od 11 plastičnih boca koje su izvađene iz vode.

Foto: Adidas.com

ByAdmin

PROŠLE GODINE U SRBIJI STVORENO 48,9 MILIONA TONA OTPADA

Tokom prošle godine, svi sektori ekonomije u Srbiji stvorili su 48,9 miliona tona otpada. To je za 3,3 odsto više nego u prethodnoj 2016. godini, objavio je Republički zavod za statistiku (RZS).

U većini sektora, navode u RZS, beleži se smanjenje proizvedenog otpada, dok je primetan porast u prerađivačkoj industriji usled povećane proizvodnje u oblasti proizvodnje osnovnih metala i u sektoru snabdevanje električnom energijom, gasom i parom zbog povećane proizvodnje električne energije u termoelektranama.

Prema podacima RZS, udeo neopasnog otpada u Srbiji iznosi 64,7 a opasnog 35,3 procenata. Stvorene količine otpada, posmatrano po sektorima i u odnosu na 2016. godinu, u prošloj godini manje su u sektoru poljoprivrede (pad od 6,3%), rudarstvu (0,8%), snabdevanje vodom i upravljanje otpadnim vodama (12%), građevinarstvo (4,3%), i sektori uslužnih delatnosti u kojem se beleži pad od 15,6 procenata.

S druge strane, statistika pokazuje povećanu proizvodnju otpada u prerađivačkoj industriji – 28,3 procenata, i u sektoru snabdevanja električnom energijom, gasom i parom, rast od 27,1 odsto.

Podaci Zavoda pokazuju i da iskorišćenje otpada beleži rast u odnosu na 2016. koje je uglavnom nastalo zbog povećanog recikliranja metalnog otpada. Količina recikliranog otpada korišćenog kao gorivo za proizvodnju energije veća je za 14,7 odsto nego u 2016. godini, pokazuju podaci RZS.

Izvor: www.stat.gov.rs
Foto: Pixabay

ByAdmin

KAKO UNAPREDITI POLOŽAJ SAKUPLJAČIMA SEKUNDARNIH SIROVINA

Neformalni sakupljači sekundarnih sirovina postoje svuda u svetu, od najrazvijenijih demokratija koje gotovo sve recikliraju, do siromašnih zemalja na čijim deponijama su izgrađena naselja nalik getu, u kojima ljudi žive doslovno između brda smeća. Poslednji dostupan podatak navodi da se ovim poslom bavi između 1 i 2 odsto svetske populacije, uglavnom najsiromašnijih, objavila je Svetska banka još 1988. godine, a Ujedinjene nacije procenjuju da oni prikupe od 50 do 100 odsto otpada u urbanim sredinama.

Primeri dobre prakse

Uprkos takvom doprinosu, većina ne koristi beneficije koje bi mogli da imaju kao ravnopravni pripadnici zajednice, uključujući i činjenicu da se mali broj njih leči u zvaničnim zdravstvenim institucijama, iako su zbog čestog rada sa toksičnim materijalima izloženiji bolestima od mnogih drugih profesija.
Retko koja država u svetu se sistemski bavi unapređenjem položaja ove maltene nevidljive grupe ljudi, ali uspešni primeri koji su rezultat aktivnosti civilnog sektora bi mogli da posluže kao smernice u ovim nastojanjima. Primera radi, u Indoneziji je zaživelo zdravstveno osiguranje koje se plaća 60 evro centi mesečno, pod uslovom da je ovaj novac zarađen sakupljanjem sopstvenog otpada za reciklažu. Postoji više predloga na koji način se može obezbediti zdravstvena briga o sakupljačima otpada, ali čini se da vlasti većine zemalja posvećuju malo vremena ovoj temi. Slična je situacija i sa socijalnim i penzionim osiguranjem.

Efikasna rešenja

Stručnjaci sugerišu da bi poboljšanje sistema za upravljanje otpadom moglo uticati i na unapređenje životnih uslova sakupljača. Predlažu formiranje partnerstava između lokalnih samouprava i sakupljača sekundarnih sirovina i intenzivniji rad na razvrstavanju smeća, kako bi se povećao obim reciklaže a time i prihodi u ovom sektoru. Dobar primer ovakve saradnje je indijski grad Pune, u kojem je sindikat sakupljača uspeo da osvoji upravljačku poziciju u ovom resoru na nivou gradske uprave i sada se kroz lokalne institucije sakupljači bore za unapređenje svog položaja, ali i uvođenje reda u ovu granu privrede.

Iskustva iz pojedinih zemalja pokazuju da bi bolja organizacija sektora upravljanja otpadom uveliko mogla olakšati posao sakupljačima. Tamo gde građani razvrstavaju smeće, sakupljači ne moraju da ga traže po kontejnerima i deponijama, već obilaze domaćinstva i preuzimaju unapred selektovane ostatke. Pokazalo se da ova praksa smanjuje i stopu dečjeg rada, budući da jedna osoba, koja obično i obezbeđuje porodične prihode, može da prikupi više otpada i stoga ne mora da angažuje i ostale članove porodice u tom poslu. U gradovima u kojima se sprovodi ovakav vid upravljanja otpadom, porastao je broj siromašne dece koja pohađaju školu.

I Got Garbage

Osim toga, postoje primeri da su se i IT stručnjaci uključili u borbu za unapređenje radnih uslova sakupljača, pa izrađuju tehnološka rešenja za efikasnije prikupljanje otpada. Jedno od takvih rešenja je i onlajn platforma „I Got Garbage“, koja oprema sakupljače mobilnim telefonima, mapama i isplaniranim rutama, kao i informacijama o lokacijama gde se otpad nalazi. Sajt, takođe, poseduje bazu otkupljivača otpada i tako direktno povezuje sakupljače sa kupcima, omogućavajući im da izbegnu posrednike koji se često „ugrađuju“ daleko više od realne cene.

Na ovaj način se, osim većih prihoda za sakupljače, doprinosi i boljoj kontroli upravljanja otpadom i poboljšanju slike o ovoj delatnosti, koja se u javnosti neretko vezuje za „sivu zonu“ i „kreativno“ tumačenje zakona kao što to čini najpoznatiji TV mafijaš Toni Soprano, „konsultant u kompaniji za upravljanje otpadom“.

Srbija tapka u mestu

Kod nas je, međutim, situacija drugačija, kaže Osman Balić, predsednik NVO Yurom centar.
„Prema našem poslednjem istraživanju, od ukupnog broja sakupljača sekundarnih sirovina 90% su činili Romi. Činjenica je da decenijama unazad postoji diskriminacija prema ovoj populaciji i da se to nije mnogo promenilo. Vlast i neprofitni sektor neprekidno pričaju o unapređenju položaja sakupljača sekundarnih sirovina, ali malo toga je na ovom polju urađeno. Pre sedam godina osnovan je esnafski sindikat sakupljača, međutim on ima malobrojno članstvo i slab politički uticaj. Od tada su cene sekundarnih sirovina a samim tim i zarade sakupljača malo porasle, ali i dalje su daleko od obezbeđivanja osnovne egzistencije. Pomaka nema ni u pogledu socijalne sigurnosti sakupljača, osim što je postignut konsenzus da su oni društveno korisni“, istakao je Balić.

Oni koji se opredele za ovaj posao, najčešće to rade neformalno, što potvrđuju i u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, navodeći podatke da je samo 249 nezaposlenih sa njihove evidencije prihvatilo ponude za legalno obavljanje ovog posla. Prema nezvaničnim procenama (a samo takve i postoje), broj sakupljača sekundarnih sirovina u Srbiji kreće se čak do 50.000. Većinu njih čine pripadnici romske populacije ali i drugih nacionalnosti, među kojima i migranti sa ratnih područja koji nisu uspeli da uđu u neku od zemalja EU. Iz tog razloga je krajem 2017. otpočeo jednogodišnji projekat „Podrška integraciji u tržište rada i formalno upravljanje otpadom Roma, migranata i drugih ranjivih grupa“ s ciljem da se, između ostalog, legalizuje njihov rad i unaprede zdravstveni i socijalni uslovi u kojima žive.

Prosečan radni dan 12 sati

Kako oni izgledaju pokazuje i istraživanje Zelene inicijative, mreže 22 organizacije građanskog društva u Srbiji: prosečan radni dan sakupljača traje 12 sati, njegova mesečna zarada kreće se između 15.000 do 18.000 dinara, a pošto je većina nezaposlena, neki od njih dobijaju i socijalnu pomoć kako bi „sastavili kraj s krajem“. Posebno zabrinjava podatak da četvrtinu neformalnih sakupljača čine osobe mlađe od 18 godina, kao i činjenica da je usled nedostaka institucionalnog i pravnog okvira koji bi regulisao angažman sekundarnih sakupljača sirovina ova oblast uveliko izložena kriminalnim aktivnostima.

Osim uspostavljanja jasnih pravila igre u pogledu regulative, Balić tvrdi da bi rešavanju ovog problema doprinelo i formiranje otvorene berze sekundarnih sirovina. To bi pomoglo da se definišu realne cene sirovina i rada, za razliku od aktuelne situacije u kojoj je ovaj posao vlasnicima kapitala veoma unosan, dok se onima koji ga obavljaju na terenu ostavljaju – mrvice za preživljavanje.

Rešenje – “zelena privreda”

Osnovni preduslov za dugoročno poboljšanje je, međutim, stvaranje ambijenta koji bi podsticao reciklažu u sklopu takozvane „zelene privrede“. Procene ukazuju da bi u Srbiji, samo kroz ispunajavanje obaveza u pogledu recikliranja koje nalaže članstvo u EU, u ovoj delatnosti moglo da se otvori čak 150.000 novih radnih mesta. Recikliranje u bilo kojoj industriji, naime, zahteva sakupljanje, selekciju i obradu otpada, kao i prodaju i logistiku koja mora da je prati, a koliko ima prostora za rast pokazuje i podatak da se u našoj zemlji reciklira samo 10 odsto postojećeg otpada.

Potencijal za zapošljavanje jeste u recikliranju, ali za to je potrebno napraviti novu strategiju održivog razvoja Srbije. Kada bi se, na primer, novim Zakonom o upravljanju otpadom naložilo razvrstavanje otpada koji se može reciklirati i poboljšala njegova dostupnost, mogli bismo povećati reciklažu osam puta, ali i zaposliti bar 10.000 građana na deponijama i još 10.000 na poslovima reciklaže”, tvrdi Balić.

Izvor: bif.rs
Foto:
Pixabay

ByAdmin

FILIPINI: ZBOG ZAGAĐENJA, ZATVORENO NAJLEPŠE LETOVALIŠTE

Jedno od najpoznatijih filipinskih ostrva Borakaj biće zatvoreno za turiste narednih nekoliko meseci zbog zabrinutosti da je to malo, nekada idilično peskovito letovalište, zagađeno otpadnom vodom kanalizacije, saopštile su danas vlasti Filipina, prenela je agencija Frans pres.

Predsednik Filipina Rodrigo Duterte naredio je da ostrvo bude zatvoreno od 26. aprila na najviše šest meseci, saopštio je njegov portparol Hari Rok.

“Borakaj je u našoj državi poznat kao raj i ovo privremeno zatvaranje je zato da bi i naredne generacije mogle da u njemu uživaju”, rekao je Rok novinarima.

Ta odluka ugrožava radna mesta hiljada ljudi na ostrvu koje godišnje ugosti dva miliona posetilaca i doprinese s milijardu dolara ekonomiji Filipina, navela je agencija AFP. Stručnjaci smatraju i da je ta mera u suprotnosti s vladinom politikom razvoja tog ostrva, uključujući nedavno odobrenih 500 miliona dolara za najavljeni kazino i novi centar za odmor na Borakaju.

Vlasti su navele da pojedini poslovni objekti koriste drenažni sistem ostrva za ispuštanje kanalizacije u more. Po drugim izvorima, problemi sa zagadjenjem Borakaja, pre svega “koliformnim bakterijama” fekalnog porekla, počeli su 1990-ih godina, te je broj turista opao za čak 60 odsto 1997. godine.

Potom je uveden poseban sistem za snabdevanje vodom za piće, sistem za odlaganje smeća i izgrađeno je postrojenje za preradu kanalizacione vode, ali zaraza je opstala jer je te sisteme koristila svega polovina hotela i samo petina domaćinstava.

Uprkos svemu tome, Borkaj je 2005. godine proglašen “specijalnom zonom turizma”. Problemima s vodom, kanalizacijom i smećem se 2015. godine pridružilo abnormalno bujanje algi zbog bacanja smeća u more.

Izvor: Beta
Foto: Pixabay

ByAdmin

KAKO SE REŠITI PLASTIKE NA AFRIČKI NAČIN

Svake godine proizvodimo više smeća nego što se prirodnim putem može razgraditi. Vreme je da se nešto promeni – pre svega u glavama ljudi, komentariše novinar DW Lukas Hansen. A nešto se može naučiti od Afrike.

Supermarketi bez ambalaže – impresivno! Restorani bez otpada – odlično! Sa ovakvim trendovima može se pomisliti da smo ekološki osvešćeni. Ali još smo daleko od toga. Mi ljudi smo u poslednjih osam decenija proizveli više od osam milijardi tona plastike, izveštavaju američki istraživači u magazinu Science Advances. I svake godine, proizvodimo sve više.

Planine smeća posebno rastu u zemljama u ekonomskom usponu kao što je Indonezija. Hiljadama godina ljudi su tamo za pakovanje koristili razgradive proizvode kao što su listovi drveta banane. A onda je došla plastika. I sa njom smeće. Zakona u ovoj oblasti skoro da i nema, a nema ni privatnih firmi koje bi se bavile reciklažom. Tako smeće često završava u rekama ili se jednostavno zakopa.

Kina, iako i sama jedan od glavnih proizvođača otpada, godinama je kupovala evropski otpad i tako napravila ogroman posao. Sada je Narodna Republika Kina zaustavila uvoz otpada – ima dosta sopstvenog. Zvanični razlog Kineza: žele da zaštite životnu okolinu. Šteta za Evropu i Nemačku. Kina je od nas kupovala 1,5 miliona tona plastičnog otpada. Šta ćemo sada sa tim otpadom? Ako ne budemo imali bolju ideju – zapalićemo ga. To nije posebno održivo, ali reciklaža bi bila znatno skuplja. Na kraju krajeva, bitan je novac.

Sada će pomoći nove uredbe. Početkom godine Evropska komisija predstavila je strategiju kako bi se planine plastičnog otpada smanjile do 2030. godine. Manje plastike, više reciklaže. Vlade zemalja članica treba da donesu odgovarajuće zakone. One bi, recimo, mogle da zabrane nepotrebnu ambalažu. Još uvek ima kompanija koje gule tvrdo kuvana jaja samo da bi ih kasnije upakovale u plastičnu ambalažu.

Neke afričke zemlje su u ovome mnogo progresivnije. Pre svih Ruanda. Od 2004. godine tamo su zabranjene plastične kese. A onaj ko baci plastičnu flašu na zemlju – plaća kaznu. Ova centralnoafrička država važi za najčišću zemlju kontinenta. Još strožiji zakoni vladaju u Keniji. Koga tamo uhvate sa plastičnom kesom mora platiti do 37.000 evra kazne – ili u najgorem slučaju mora u zatvor na četiri godine.

To sada počinje da radi i Evropska unija. Uskoro više nećemo moći da kupimo plastične kese u supermarketima. Plastične čaše za kafu usput biće ukinute „ako bude moguće“. Ali da li već treba da se radujemo? To bi bilo prerano. Bez obzira na propise, promena mora da počne u glavama ljudi. Moraju biti spremni da se odreknu svega što je suvišno, a što u najboljem slučaju samo ide u korist sopstvenoj komociji.

Tekst: Lukas Hansen, DW
Foto: Pixabay.com

ByAdmin

SREMSKA MITROVICA: PLOVI OTPAD PREKO SAVE

Proleće je stiglo. Priroda se budi u svoj svojoj raskoši mirisa i boja, ukrašavajući u cvetnom aranžmanu svaki zeleni kutak planete. Za razliku od nje, ljudi su večito budni, i svojim delovanjem, često nemarnim prema njoj, narušavaju taj harmonični balans sklada i lepote.

Sava, Sremska Mitrovica, prolece 2018.

Ljudi umesto da žive u skladu sa prirodom, često žive kao da se bore protiv nje. Priroda nas uvek podseća da oni nisu nikakvi pobednici u tome. Reka Sava sa svojom pritokom Drinom i njenim razgranatim pritokama iz Bosne i Crne Gore u ovo rano proleće protičući kroz Hrvatsku i Srbiju, u vojvođanskoj ravnici pored Sremske i Mačvanske Mitrovice priredila je prvoklasnu izložbu ljudske nebrige, zlobe, bahatosti i uništavanja eko sistema.

Sava, Sremska Mitrovica, prolece 2018.

S poprilično visokim vodostajem koji je preplavio sportske terene po kojima se sada može veslati, u prvi plan, sada već kao stalnu postavku pored samih obala kraj gradskih naselja, reka je “postavila” kao sa paspartuom uokvirene prizore na stotine i stotine odbačene plastične ambalaže različitog sadržaja među kojima su mnoge veoma toksične i kao da kažu: “Ima nas još više, samo čekajte i videćete!”

Sava, Sremska Mitrovica, prolece 2018.

Zainteresovani posmatrači uočavaju ove prizore kao u galerijskim prostorima – iz daljine. Slika nemarnosti i zlurade bahatosti ljudi iz našeg širokog okruženja ogleda se u rečnom toku ove pitome ravničarske reke.

Sava, Sremska Mitrovica, prolece 2018.

Opasan otpad proizvode ljudi nezainteresovani za tuđe i svoje zdravlje. Ti ljudi su svuda oko nas, u našem i drugim regionima i državama, uvek spremni da svojim nedelima prirodu kao izvor života pretvore u izvor bolesti i zagađenja. On ne poznaje granice, i bez zaustavljanja, rečnim tokovima velikih reka i njihovih pritoka donosi potencijalne izvore teških zagađenja sa veoma opasnim materijama koje preko vode i zemljišta dospevaju u hranu. Opasan otpad stvaraju opasni, nesavesni ljudi. Ploveći tako iz daleka donosi sliku našeg sveta, nas samih…

Tekst i foto: Miloš Ćirković

ByAdmin

PACIFIK: NAJIZOLOVANIJE I NAJZAGAĐENIJE OSTRVO

Ostrvo Henderson, deo arhipelaga Pitkern, prekriveno je sa gotovo 18 tona plastičnog otpada, što je najgušće nataložen nanos ljudskog đubreta igde nasukanog na svetu. Ovaj nenaseljeni koralni atol ujedno je i jedan od najizolovanijih i najzagađenijih.

Henderson se nalazi u južnom Pacifiku, a 99,8 odsto otpada na njemu je od plastike. Procenjuje se da na ovom ostrvu ima 38 miliona komada plastičnog đubreta, a istraživači Univerziteta u Tasmaniji i Kraljevskog društva za zaštitu ptica Velike Britanije kažu da se od smeća ne vidi 68 odsto ostrva.

Dženifer Lavers predaje na Institutu za morske i antarktičke studije na Univerzitetu u Tasmaniji i kaže za britanski Gardijan da su razmere zagađenja na ovom ostrvu prevazišle sva očekivanja. Iako je jedno od najizolovanijih mesta na svetu, na ovom ostrvu se nalazi skoro 18 tona plastičnog otpada, a od količine smeća ne vidi se čak 68 odsto celokupnog ostrva.

„Putovala sam do nekih od najudaljenijih ostrva na svetu i priča je uglavnom ista plaže su prepune tragova ljudske aktivnosti iako ljudska noga na njih nikad nije kročila. Međutim, nadala sam se da će izolovanost Hendersonu pružiti barem neku sigurnost. Potpuno sam pogrešila. Količine đubreta su me ostavile bez reči i zato sam do takvih detalja dokumentovala ono što smo zatekli“, kaže Lavers.

Ona je pronašla i stotine kraba koje žive u đubretu i kao “kućice” koriste čepove flaša, pakovanja za šminku, a jednu je našla u glavi plastične lutke.

Što je najčudnije od svega, Henderson ostrvo nalazi se na listi svetskog nasleđa pod zaštitom Uneska i jedno je od retkih atola koji su praktično netaknuti. Ostrvo pokazuje izvanredan biodiverzitet, budući da ima samo 3.700 hektara na njemu živi čak 10 endemskih vrsta biljaka i četiri kopnene vrste ptica. Lavers kaže da je ovo ostrvo dokaz da ne postoji mesto na Zemlji koje je pošteđeno plastičnog otpada.

Izvor: B92

ByAdmin

MONT EVEREST: NAJVEĆA DEPONIJA NA SVETU

Nekada netaknuta prostranstva i padine „vrha sveta“ danas su prekrivene fekalijama i smećem, zbog čega pojedini Mont Everest nazivaju najvećom deponijom na svetu. Kako je do toga došlo?

Mont Everest oduvek je bio veliki izazov čak i za fizički najspremnije planinare. Svake godine, hiljade ljudi željnih pustolovine pokušava da ga osvoji, a danas im na putu nije samo okrutna priroda – tu su odbačena alpinisitička oprema, ljudske fekalije i smeće.

Stručnjaci Koledža „Grinel“ sproveli su istraživanje kojim su zaključili da se na ovoj planini godišnje ostavi oko 12 tona fekalija, kako u improvizovanim toaletima koji se prazne u rekama i potocima u blizini podnožja planine, tako i zakopano u snegu.

Danas se na uobičajenoj ruti koju penjači koriste nalazi oko pedeset tona otpada. Tu su prazne boce za kiseonik, slomljene šatorske konstrukcije i ambalaže od hrane. Kako piše portal The Week, zato i ne čudi što je Mont Everest dobio novi nadimak: Najveća deponija na svetu.

Prošle godine, vlada Nepala uvela je depozit u visini od 4.000 dolara namenjen svima koji pođu na Mont Everest, a koji im bude vraćan isključivo ukoliko s vrha donesu najmanje osam kilograma smeća. Ipak, nije poznato u kojoj se meri ovo pravilo poštuje.

Nekolicina kompanija često organizuje izlete na kojima dobrovoljci i zaljubljenici u prirodu čiste ovaj teren, a The Week piše i da šerpasi dobijaju novčanu nagradu kada s Mont Everesta donesu otpad.

Prošle godine, vojske Indije i Nepala organizovale su čišćenje planine, a tada je za svega šest nedelja sakupljeno čak 4,4 tone smeća. Od toga, više od polovine je svrstano u biološki opasne materije.

Ipak, vodiči šerpasi smatraju da nije moguće proceniti koliko je još smeća ostalo na Mont Everestu.

„Nemoguće je reći šta se sve nalazi ispod leda“, rekao je šerpas Dava Stiven.

Izvor: Nationalgeographic.rs

Foto: Profimedia